 Organizatori Nektar Demo Festa, odlučili su da na poklon vijernoj banjalučkoj publici, a u svrhu promocije festivala, dovedu Marčela i Damira Urbana. Kastel se naravno opet napunio, prvo dosta mlađom ekipom, pretpostavljamo zbog Marčela, a zatim je nastupila smjena publike, pa su se oni malo zreliji približili bini pred Urbanov nastup. Koncert je, standardno, kasnio nekih pola sata, a zatim je na binu istrčao Marčelo i Filter Crew. Svirku su poceli sa visoko podigutim srednjim prstom i pjesmom koja ide uz to. Marčelo je tražio ogroman aplauz od sviih momaka za pjesmu “Bekstvo”, vjerovatno sa željom da bar donekle utiče sa svijest mladih po pitanju tematike ove pjesme. Zatim su rastjerali kišu uz “Da imam barem harem”. Nije izostao ni duel Marčelo- Ministar Lingvista pod nazivom “Filter”. I po ko zna koji put banjalučanke su osvojile goste, pa je i Marčelo poželio da oženi Lingvistu u ovom gradu. Bilo jet u i mnogo parodije, pa je u pjesmi “Sveti bes” žena tukla muža, a “Lutanje maštanje sanjanje” je inspirisala jedna veza koja je završila bez seksa, pa je dosjetljivi Marčelo u skladu sa tim i malo izmijenio tekst “Da tome strancu nikada nisi dala da te kresne”. Nakon pjesme “Oče nas”, Marčelo je naveo primijer Nektar Demo festa kao rezultat borbe mladih protiv prošlosti i svega što je u njoj bilo pogrešno. Totalno ludilo nastalo je uz “Žiljave pičke” i “Otkucaje”, a euforije nije izostalo ni uz zvuke pjesama “Virus” i “Novi Vavilon”. Bis je završio pjesmom “Senke prošlosti” uz Marčelovu poruku da nikako ne postanemo sijenke proslosti, pa su Kastelom odzvanjali stihovi “Nismo sijenke proslosti”. 
Izgleda da je Marcelova pjesma protiv kiše “upalila”, ali je zato kiša “dakačila” Damira Urbana. Međutim, odlična organizacija Nektar Demo festa bila je spremna i na to, pa su brzi “demofestovci” u rekordnom roku publici podijelili kabanice. Urbanov komentar je bi: “Jao kakvi ste, k’o štrumfovi”, a upravo tako je izgledalo oko tri hiljade ljudi koje kiša nije uspjela otjerati. Oni što su posustali i otišli sa Kastela će imati za čim žaliti, jer je upravo ovaj Urbanov koncert bio jedan od najboljih koje je banjalučka publika imala priliku gledati u skorijoj prošlosti. Svirka je otvorena pjesmom “Astronaut”, zatim “Otrovna kisa” što je itekako imalo smisla u datom trenutku. Urban se solidarisao sa publikom pa je uzeo kabanicu i, zaklanjajući njome mikrofon, izašao na nenatkrovljeni dio bine. Zatim je pjevao “Albino” i “Nebo”, a publika je sve pjesme prihvatala istim žarom, pa su se neki i skidali, prkoseći kiši. Damir je priznao da ga izgleda prati neki maler na svirkama u Banjaluci, pa je jednom bio pokraden, zatim mu svirka nije bila plaćena, po neki put je zakazao zvuk, a desilo se čak i da je nestalo struje i to bas na Kastelu prije par godina. Ovaj put je “maler” bila kiša, mada je dala posebnu magiju koncertu i publiku dodatno motivisala na suze… koje su se kamuflirale među kapljicama kiše. Uživalo se i uz “Čudnu cestu”, zatim nevjerovatan tekst pjesme “Odlučio sam da te volim” i naravno neizbiježnu- Urbanovu himnu “Budi moja voda”. Atmosfere koja je vladala na banjalučkoj tvrđavi tokom ovih kompozicija je neobjašnjiva… mozda ce slike biti vjerodostojnije. Urban je bis, na kojem je insistirao jednako kao i publika, završio pjesmom “Mjesto za mene”. Banjalučani su zidine Kastela napustili oko jedan sat poslije ponoći, vrlo zadovoljnih… ali i mokrih lica.
|
