The Beat Fleet poznatiji kao TBF splitski je sastav osnovan pre osamnaest godina za koji kritika tvrdi da je "jedan od najinovativnijih eksperimentalnih bendova na širem području". A publika se slaže. Kada su 1997. objavili prvi album "Ping-pong, umetnost zdravog đira" sa njega su skinuli etiketu hip-hopa svoj muzički izraz definišući kao "ping-pong". Četiri albuma i deset godina kasnije, TBF je ostao veran svojoj inovativnosti, usavršavanju zvuka, zdravoj misli i splitskom Hajduku.

 

Publika je uvek oduševljena nastupima TBF-a, a oni uvek duhoviti i opušteni i nadasve - realni, osvešćeni i iskreni. Takvi su i odgovori Saše Antića, filozofa i sociologa po zvanju (skoro) i autora svih tekstova.

 

Da li Ping-pong uspeva u drugim krajevima ili je splitska endemska vsta? Da li ste primetili uticaje na izdanke?

Pa i ne baš, naša zajebancija sa izmišljanjem posebnog žanra je ustvari poruka da su žanrovi i robovanje njima u muzici zatupljujući i ograničavajući.

Na Maxon Universalu je bilo mnogo više pevanja nego na prva dva albuma, da bi Galerija Tutnplok obilovala i semplovima, elektronikom... Čemu vodi takvo omekšavanje, stilizacija zvuka u odnosu na početke iz 1997. godine?

Nemam pojma di to vodi, to je jednostavno tako, što ne znači da će naš slijedeći album zvučati mekše od prethodnih.

Nastupali ste unplugged, na play back-u, prekriveni čaršafima, igrali ste stoni fudbal na bini, otvarali pozorišne festivale gde ste se na sceni osećali najprijatnije?

Tamo di je dobar monitoring, i još bolja publika.

Skrećete pažnju na mlade splitske bendove, promovisali ste na poslednjem albumu radove dvanaest splitskih umetnika ilustrujući njima svaku pesmu. Je li to lokal-patriotizam ili posledica upućenosti jednih na druge?

Malo jednog, malo drugog, ali u prvom redu korištenje javnog prostora kojeg imamo da predstavimo umjetnike za koje bi šira hrvatska javnost teško čula, obzirom da su mediji koncentirirani na kulturna zbivanja u Zagrebu.

St!illness su nastupali početkom aprila u Novom Sadu a sviraće i na Exitu. Hoćemo li i vas slušati na Petrovaradinskoj tvrđavi?

Ne, nismo pozvani ove godine. Svirali smo prije par godina.

Uspešno ste nastupali kao glumačka skupina Odron, neki vaši članovi su učestvovali u postavljanu lutkarske predstave. Imate li još pozorišnih ambicija?

Da, već imamo iza sebe rad na glazbi za nekoliko predstava za male i velike, a ove zime ćemo se opet aktivirati u predstavi u kojoj ćemo i svirati i glumiti.

Muzika između Srbije i Hrvatske putuje neobjašnjivim kanalima. Uz minimum reklame, bez tržišnih izdanja ovde su popularna mnoga hrvatska underground imena a naše narodne pevačice se hvale kako žare i pale po diskotekama u Hrvatskoj. Kako i zašto?

Dobar glas daleko se čuje, a loš još dalje.



Da li komercalizacijom mora da se izgubi suština ili je to jedini način da se približi širokim narodnim masama?

Ne mora, ima masu primjera odlične glazbe, koja je i komercijalna, ako pri tom mislimo na dobru prodaju ploča i cd-ova. Ima i kod nas takvih primjera, ali puno manje, jer se generalno cd-ovi slabo prodaju. A to što od nekih izvođača sponzori naprave čudo, to nije mjerilo komercijalnosti.

Na koji sponzorski zahtev nikada ne biste pristali?

Ne znam, nikad nismo imali sponzora.

Odakle prizvuk apokaliptičnog, humanizacije androidnog, “svemirska sreća“ koju donosi “prava ljubav”. Samo SF ili strahujete od kosmičke pravde?

Mislim da je to realnost.

Da li je po vama pandemija smrtonosnog virusa, globalna ekonomska kriza i sve što nam je servirano kao bomba u vazduhu realna opasnost ili providan mehanizam moćnika i savršen izvor tema za nove pesme?

Svijetom drmaju naftaši, bankari, i farmaceuti, a generali samo čekaju akciju. U društvu spektakla se simulacija izmiješala sa zbiljom, tako da u globalnim razmjerima kontrole i zastrašivanja nije više ni bitno što je istina, a što nije, uostalom kao što je uvijek i bilo, istina je stvar vjere, i dosljednosti onog koji vjeruje. Mislim da bi se čovjek trebao više baviti sam sa sobom nego sa svijetom oko sebe, jer u konačnici, i moderna znanost ukazuje da je vrlo lako moguće da sami kreiramo stvarnost koja nas okružuje. U svakom slučaju neće odmoći solarna joga i tuširanje hladnom vodom.

Stiče se utisak da ste u stadijumu kada je ljubav neopipljiva (Fantastična) i virtuelna (Lud za njom). Da li će se materijalizovati?

Te pisme na posredan način govore o vulgarizaciji ljubavi, o izlizanosti pojma, i krivom tumačenju ljubavi u vidu interpretacije tjelesne strasti, a donose poremećeni, ali u suštini idealizirani, platonski zaključak, koji je vjerojatno najbliži onome što možemo nazvati ljubaf (nije greška, molim da ostavite ovako, sa 'f').


Da li je svaki “Genije” crna ovca?

Istraživanja su pokazala da su praovce bile uglavnom crne, a bijele su bile u manjini, pa je čovjek križanjem 'izbijelio' vrstu, jer se bijela vuna da bojiti u šareno. Ne znam koji je zaključak, al recimo, nije crno sve šta bleji.